Negde između tradicionalne Data Centar infrastrukture i Public Cloud platformi leži Obećana zemlja zvana Hybrid Cloud. Šta je zapravo Hybrid Cloud?

Zamisli: tvoje Aplikacije su automatski smeštene u idealnom okruženju, u zavisnosti od potreba i specifičnosti implementacije. Dalje, u toku eksploatacije, Aplikacija se migrira na novo okruženje ukoliko se za tim ukaže potreba, bez prekida, kako drugačije. Nedostaje ti resursa? Nikakav problem, predefinisana polisa automatski detektuje preopterećenje i Aplikacija magično pozajmljuje resurse čuvenom tehnikom cloudbursting-a od adekvatnog public cloud-a, i to naravno samo privremeno dok traje povećano opterećenje. Dalje, imaš kompletnu vidljivost svih resursa, operativnog statusa, iskorišćenja i troškova sa intuitivnog Portala. Pritom, Portal je centralizovan i jedinstven (one portal to rule them all), i naravno krajnje jednostavan za upotrebu. Akcije su automatizovane, algoritmi zasnovani na mašinskom učenju vrše optimizaciju, predikciju i preporuke akcija dok ti kao admin samo s vremena na vreme baciš pogled i lenjo klikneš u znak odobrenja šta treba da se sprovede. Krajnji rezultat:troškovi minimalni, iskorišćenje resursa optimalno, SLA Aplikacija 100% ispunjen, a ti sa plaže kroz jedinstveni i intuitivni Portal diriguješ procesom sa mobilnog telefona. Eto, ovako nekako izgleda život cloud admina, ako je verovati IT vendorima i njihovoj marketinškoj mašineriji.

Lepa vizija (khm utopija), definitivno treba težiti ovome, s tim što nijedan admin ne uživa ni izbliza ovakvo radno okruženje. Sada bez ironije, Hybrid Cloud obećava najbolje od oba sveta — brzo-rastućih i različitih Public Cloud platformi i ultra-kompleksne sopstvene data centar infrastrukture. Dodatno, holističko upravljanje sa jednog Portala i sve neophodne funkcionalnosti za migraciju, operativno praćenje, optimizaciju i kontrolu troškova su tu. Dakle, ultimativna jednostavnost, fleksibilnost, vidljivost, optimalnost iskorišćenih resursa. Zvuči kao Sveti gral IT-a (eto, opet sam ironičan). Međutim, to (još uvek) nije realnost, postoji par preduslova na tom putu…

Prvo, različita okruženja (public clouds, private clouds, tradicionalna data centar infrastruktura) su implementirana na različite načine — koriste se različiti vendori virtuelizacije, različiti tipovi storage-a i načini pristupa itd.

Drugo, tradicionalne aplikacije uglavnom imaju monolitnu arhitekturu što automatski onemogućava kul scenarije demonstracije fleksibilnosti (cloudbursting i “šetanja” delova aplikacije između različitih okruženja) i horizontalnog (čitaj jednostavnog, linearnog, “neograničenog”) skaliranja. Mikroservisna arhitektura i kontejneri su ozbiljan iskorak u ovom pravcu, i zapravo preduslov za ostvarivanje navedenih scenarija u budućnosti.

Treće, različita (cloud) okruženja i čak pojedinačne komponente (virtuelizacija, storage, mreža) unutar tradicionalnih data centar okruženja imaju zasebne upravljačke konzole što onemogućava holističko upravljanje i planiranje. Pojava API-ja je lek, jer omogućava integraciju između različitih komponenti u jedinstveni upravljački Portal.

Put do Hibridnog Oblaka pun je izazova

U suštini, problem je što su IT generalno i Cloud naročito mlade oblasti i NEMA STANDARDA, kao što je slučaj u drugim, starijim industrijama — na primer elektro industrija — pa tako imamo standardnu utičnicu, napon, prekidače itd. Kada nema standarda, KOMPLEKSNOST i HAOS vladaju. Tako u IT-u imamo specifične (čitaj proprietary) “standarde” vendora koji se kroz tržišnu borbu takmiče za što veći udeo na tržištu, što u krajnjoj liniji može da diktira ili barem značajno utiče na defakto standardizaciju.

I defaktno standard bi bio bolji od trenutnog šarenila. Defaktno standard ne postoji jer nema dominantog igrača iz svih neophodnih oblasti (virtuelizacija, cloud, storage, …) koji bi ostvario utopiju viziju Hybrid Cloud-a. Sa druge strane, najbolji planski pokušaj uspostavljanja dejure standarda je bio Openstack, koji je imao odličan inicijalni momentum i podršku od većine velikih igrača IT scene. Nažalost, usled različitih interesa, nepostojanja jasne i zajedničke vizije, došlo je do eksplozije kompleksnosti u vidu podprojekata i različitih verzija. Ovo je dovelo do konfuzije iz korisničke perspektive i učinilo operacionalizaciju Openstack-a na produkcionom nivou izuzetno teškom.

A šta ćemo sa tradicionalnim (čitaj matorim) aplikacijama sa monolitnom arhitekturom? Pa ništa. Ne isplati se to dirati, dokle god radi posao. U većini slučajeva je bezbolnije i lakše napisati ispočetka nego menjati kod postojeće aplikacije koja se koristi u produkciji godinama. Nove aplikacije će svakako biti cloud-native, što u suštini znači napisane u mikroservisnoj arhitekturi i koristiti kontejnere za hostovanje. Najbolje što može da se uradi sa tradicionalnim aplikacijama jeste puko premeštanje (lift and shift) u cloud. Možda neke minimalne izmene u arhitekturi aplikacije bez ponovnog pisanja koda — npr. koristiti nosql bazu podataka hostovanu u cloud-u — čija odluka i isplativnost zavisi od slučaja do slučaja. OK, šta se onda gubi kad hostujemo tradiconalne aplikacija u svetu hibridnog oblaka? Smanjene su nam opcije u načinu deployment-a (čuvena fleksibilnost) zbog spregnute arhitekture i nemamo “neograničeno” scale-out skaliranje resursa.

I šta sad, beznadežan slučaj, ništa od hibridnog oblaka? Nije naravno. Pitanje je zapravo ko je od vendora ili tehnologija u najboljoj poziciji da ovo ostvari, odnosno šta je komadić koji nedostaje? Mislim da postoje dva puta kako vizija Hybrid Cloud-a može da se ostvari:

  1. CMP — Cloud Management Portal — nezavisni sotverski portal koji bi objedinio sve neophodne komponente (različite hipervizore, public cloud, private cloud) pod “svojom kapom” i dodao neophodne funkcionalnosti za migraciju, optimizaciju, kontrolu troškova i sl.
  2. HCI — Hyper-Converged Infrastructure — savremeni proizvođači data centar infrastrukture čija je osnova distribuirana arhitektura zasnovana na softveru (nasuprot tradicionalne, trenutne arhitekture koja je zasnovana na hardveru). HCI proizvođač bi morao da se integriše sa poznatim public cloud platformama (Amazon AWS, Google GCE, Microsoft Azure) i implementira prethodno pomenute dodatne funkcionalnosti.

OK, dosta za ovaj put. O specifičnostima, bolnim tačkama i prednostima obe putanje u sledećem postu. U međuvremenu, ostavljam ti dole inspiraciju za put koji moramo da pređemo do Obećane zemlje zvane Hibridni Oblak.

Put do Obećane zemlje

Ako želiš da dobiješ nove priče bez čekanja, prijavi se besplatno na Bilten “Ko se boji Klauda još?”.

Ilustracije: elastifile.com